KAMEN KOJI GOVORI

"S MOJOM SMRCU UMRO JE MOJ SVIJET"

Dešava se, eto, da pjesnici kao "predskazanje groma usnulog u noæi" opovrgnu svoje stihove. Poslije dvadeset godina svjedoci smo tome da je èudesni poetski mundus Maka Dizdara nadz*ivio s pjesnikovom i sve smrti ovog svijeta. Kako se u Bosni obljetnica smrti èovjeka što je steæke, dobre jeretike i sneni prkos pretakao u stihovno agregatno stanje, uglavnom pokušava obiljeiti novinskim dozivanjem uspomena (izuzimajuæi u tom predstavu "Odkamen" Sarajevskog ratnog teatra), nuno bivate iznenad'eni, pomalo i nelagodno, kad skupina internacionalnih umjetnika dode u vašu zemlju i otkrije nepoznate vam estetske vrednote u Mak Dizdarevoj poetici. Premda su u Travnik došli samo da bi probali tursku kafu u Andriæevoj kuæi/ tek steèeno poznanstvo sa Ijudima iz travnièkog pozorišta i Muzièkog drustva/ nagnalo je zagrebaèke glumce Gabrijelu Balog i Danijela Grèiæa, holandskog violinistu Christiana ter Veera i euritmistu Martin-lngberta Heigla iz Njemaèke da izvedu svoje poetsko-scensko djelo "Vremena je tako malo..."

Kao bogumilski šuman Danijel Grèiæ kazivao nam je Makove stihove i tumaèio bogumilsku jeres. Njegov liturgijski govor stihova praæen je projekci-jom foto-slajdova steæaka iz Radimlje kod Stoca, koje je gotovo ilegalno naèinio euritmist Heigl, buduæi da za fotografisanje nekropole nije imao potrebnu dozvolu što su mu je traili uvijek spremni vojni policajci. Nakon uvodnog dijela/ bivate jednostavno uvuèeni u scenski kaleidoskop od recitovanja Makovih pjesama na omamljujuæem germanskom akcentu glumice Gabrijele Balog, i u dosluhu s tim ritmom izabrane Bachove i Handlove teme u izvodenju violiniste ter Veera dopunjene euritmijskim plesom njemaèkog umjetnika Heigla.

Zbog svoje nevjerovatne sugestivnosti, euritmija je onaj estetski moment koji bi se u projektu "Vremena je tako malo" mogao apstrahirati od ostalih segmenata. lako u scenskom izrazu BiH predstavlja svakako novum, euritmija je u zemljama zapadne Evrope odavno veæ tretirana kao cijenjena i priznata forma umjetnièkog izraza. Krajnje pojednostavljeno reèeno, euritmija bi se mogla usporediti s nekim Formama modernog baleta. Euritmist svojim pokretima "ilustruje" pjesmu tako da vam donošenjem na scenu svake rijeèi, svakog stiha stvori onaj lijepi privid u kojem vidite da Makove pjesme gotovo doslovno ive. Kao da poput ostalih uèesnika ovog projekta plešu ispred vas. Verbalno je nemoguæe uèiniti deskripciju sve simbolike euritmijskih pokreta Martin-lngbert Heigla.

Naravno, teško je ne upitati se što je to artiste iz Zagreba/ Ulma i Den Haaga motiviralo da uèine ovu inscenaciju. Tek u dvodnevnom druenju s njima otkrivate svu fasdniranost i vezanost svakog od njih za Bosnu/ i onda vam biva jasno zašto Makova poezija u njihovoj izvedbi jeste tako velika i moæna. Violonist ter Veer i euritmist Heigl jednostavno su opsjednuti steæcima i svaki dodir s njima/ za njih ima znaèenje obavljenog hodoèašæa (bili su više nego razoèarani kada su èuli da ne mogu posjetiti neke nekropole u okolini Travnika, buduæi da se nalaze u napuštenim ratnim zonama). Heigl je èak štampao studiju o steæcima pod nazivom "Kamen koji govori", smatrajuæi zadatkom naseg vremena dešifrovati simbole uklesane u steæcima kao putokaze buduænosti èovjeèanstva. Svoju specijalizaciju scenskog govora i pozorišne pedagogije steèene u Baselu i Stuttgartu, glumica Gabrijela Balog koristila je i u terapeutske svrhe pomauæi po izbjeglièkim kampovima Hrvatske djecu koja imaju problema s govorom. U ovim programima psiho-socijalne pomoæi uèestvovao je i Danijel Grèiæ, pokušavajuæi kod djece-izbjeglica iz Bosne otkloniti ratne traume nekim kreativnim poduhvatima, kao što je stvaranje morala u izbjeglièkim kampovima.

"Vremena je tako malo" (što je zapravo pseudonim ovog poetsko-scenskog djela, pravi njegov naziv je "Bogumilska misa" i zašto nije izvedeno pod tim nazivom, moemo samo pretpostaviti) izvedeno je u sali travnièkog pozorišta pred 8 (slovima: osam) gledalaca što nam još jednom kazuje o tome i kakvi smo i kako se odnosimo spram poezije/ makar ona pripadala jednoj gromadi bosanskog pjesništva, kakva je, neosporno, Mehmedalija Mak Dizdar. Ma kako se dobrim poznavateljem njegova pjesnièkog opusa smatrali, nakon doivljenog ovog djela uvidate da Makovi stihovi tek od tog trenutka poènu u vama ivjeti u svoj svojoj velièini, neuništivi i vjeèni kao "kamen koji govori".

Tremal Nayk